- Mon Mar 22, 2010 5:57 pm
#159446
Just so nobody gets too carried away with the papal nuncio’s comments on Medjugorje, it should be pointed out that his words formed only a very small part of a long interview given to Radio Mir and the Croatian newspaper Vecernji list which mostly spoke about Holy Week and Easter, and the needs of the Croat people in Croatia and BiH.
The reference to Medjugorje is part of this interview and not a statement made on its own.
Apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini, nadbiskup Alessandro D'Errico sudjelovao je u radu Biskupske konferencije BiH koja je u četvrtak 18. ožujka završila svoje 48. redovno zasjedanje u Mostaru. Nadbiskup D'Errico susreo se s biskupima te ih, uz ostalo, prve izvijestio o odluci Svete Stolice da se za Međugorje uspostavi posebno međunarodno povjerenstvo koje će istraživati ovaj fenomen. Nadbiskup je u intervjuu za Radio Mir iz Međugorja i Večernji list na poseban način želio ukazati na važnost velikoga tjedna i potrebe priprave vjernika za najveći katolički blagdan.
Zašto je Veliki tjedan toliko važan u životu Crkve i vjernika?
Veliki tjedan je vrlo važan. Dapače, htio bih naglasiti da se radi o najvažnijem tjednu u liturgijskoj godini jer u ovim danima proslavljamo središnje tajne naše vjere. Započet ćemo nedjeljom Cvjetnice i trijumfalnim Isusovim ulaskom u Jeruzalem. Slijede potom tri sveta dana. U četvrtak ćemo se na poseban način sjećati posljednje Isusove večere kada je Isus utemeljio sakrament euharistije i jednako tako sakrament svetoga reda. Ovaj Veliki četvrtak je ove godine posebno važan jer se radi o Svećeničkoj godini. Zatim na Veliki petak ćemo razmatrati posljednje Isusove trenutke, zatim križ koji je znak prepoznavanja nas kršćana. Na Veliku subotu prema staroj tradiciji Crkve imat ćemo veliko molitveno bdijenje u noći koje je usredotočeno na svijeću i simbolizira Isusa kao svjetlo. Svjetlo koje je pobijedilo tamu. Tako ćemo onda moći stići do pjesme aleluja i misterija uskrsnuća i slave Kristove.
Što je poruka Uskrsa?
Čini mi se važnim mogućnost da mogu izreći poruku za Uskrs, ali želim nešto reći za uvod. Kao što sam maloprije spomenuo, u uskrsnome bdijenju se okupljamo oko uskrsne svijeće koja je simbol Isusa svijetla. A to zato kao što je, sjećamo se, i sam Isus rekao da je on svjetlo svijeta. Isus je također rekao da smo i mi svjetlo svijeta. Drago mi je da možemo povezati poruku koju želim uputiti našim zajednicama upravo s malom riječju – svjetlo uz koju Isus povezuje svoje poslanje i naše poslanje kršćana. Kada on kaže vi ste svjetlo svijeta, dakako želi naglasiti aktivnu ulogu koju svi mi kršćani moramo imati a to znači svi kršteni bez razlike, da završimo svoj dio posla u kršćanskoj zajednici i u društvu. Ali postoji jedan vrlo sugestivan obred u uskrsnoj noći. Na liturgijskom obredu onu malu svijeću koju svi držimo, upalimo na velikoj svijeći koja simbolizira Krista. Značenje ovoga obreda je vrlo lijepo. Crkva i liturgija nam žele reći da mi možemo izvršiti poslanje svjetla kako nas Isus moli ako ostajemo sjedinjeni s njim. Ako gledamo na njega ne samo u sretnim nego i u žalosnim trenutcima. Drugim riječima možemo biti svjetlo svijeta ako gledamo na Isusa i ostajemo sjedinjeni s njim. Ovo mi se čini vrlo važnim u poruci koju želim uputiti našim zajednicama i čini mi se to važnim u trenutačnom kontekstu u kojemu živimo. Ja osobno vrlo intenzivno živim s problemima s kojima se suočavaju naše zajednice. Primjerice, tko nije upoznat s ekonomskim problemima koja je prouzročila tolike nezaposlene i proizvodi toliko brige i tjeskobe za budućnost? Međutim ne postoje samo ekonomski problemi globalne naravi, postoje ovdje i drugi problemi koje smo naslijedili iz prošlosti. Prošlosti nedavnoga rata sa svim pitanjima koja su otvorena u ovoj zemlji i koja je oko toga ugrožena. I toliko pitanja koja se tiču hrvatskog naroda. Upravo sada dok izričem uskrsnu poruku i Isusove riječi ‘vi ste svijetlo svijeta’ - riječ koju ćemo proslavljati na poseban način u uskrsnoj noći, one se odnose na nas konkretno danas. Bez obzira na poteškoće, trebamo se uvjeriti da je to naše poslanje, gledajući u Isusa i povezani s njima moramo završiti svoj dio posla, tj. zajedno s njim i ižaravati ovo svjetlo oko nas, u Crkvi u društvu.
Kako konkretno živjeti ovu poruku svjetla?
To mi se pitanje čini vrlo važnim zato što Isusova poruka nije apstraktna. Vjerujem da ćemo proživjeti svoj Uskrs ove godine ako svatko od nas, baš svi zajedno, kako na osobnoj razini tako i na razini zajednice, dopustimo propitivati ove Isusove riječi. Sveti Otac vrlo često koristi jednu rečenicu koja mi se čini vrlo lijepom. Kaže da smo pozvani biti svjedoci nade, tj. trebamo se uvjeriti mi osobno i samo tako ćemo uspjeti uvjeriti druge oko nas da postoji prostor za nadu. Naša nada dolazi od Boga za kojega znamo da je ljubav, od Boga koji nam neće uskratiti svoju prisutnost usprkos problemima. Gledajući unatrag na povijest hrvatskog naroda vidjet ćemo da je upravo ova snažna vjera u Boga bila izvor naše nade da je upravo ova vjera hrvatski narod učinila velikim u svojoj povijesti. Stvorila je njegov kršćanski identitet i pomogla da uspije nadvladati tolika iskušenja i poteškoće koje je susreo u svojoj povijesti. I u svom osobnom iskustvu znam da, onoliko koliko se uspijemo zahvatiti ovom Isusovom riječju i ovim pozivom Svetoga oca da budemo svjedoci nade, osobno znam da, kada se uključimo u tu perspektivu, uočavamo da oko nas ne postoje samo ružne, nego i lijepe stvari. I kao što mi je drago često reći, postoje toliki elementi nade oko nas, toliki znakovi nade koji mogu hraniti ne samo vjernički život nego mogu hraniti i naše društveno zauzimanje.
Možete li naznačiti koji su to elementi nade za hrvatski narod u BiH?
Vjerujem da postoje toliki znakovi i optimist sam. Često kažem sam sebi i svojim suradnicima da je ova naša perspektiva optimistična a da je trebamo živjeti u realnoj perspektivi. Ja vidim da postoji oko nas toliko znakova nade iako nisu vrednovani jer postoji rizik da nas zahvati više sjena nego svjetlo. A vi ste pitali o konkretnim znakovima nade. Želim reći da postoje konkretni znakovi kršćanskoga življenja, a s druge strane postoje makroskopski elementi koje se trebamo truditi vrednovati. Prije svega elementi redovitog kršćanskog života. Vjerujem prije svega primjerno svjedočenje a to kažu i Bošnjaci i Srbi, ne samo Hrvati, također i predstavnici vlasti ova dva naroda s kojima često razgovaram, toliko je primjerno svjedočanstvo koje su dale kršćanske udruge tijekom rata, svjedočanstva služenja, solidarnosti, ispravne ljubavi koja je bila upućena svima bez obzira tko pripada kojemu narodu, primjere života koji je bio nadahnut duhovnim kriterijima a ne samo humanim kriterijima. I rekoh da se to dogodilo posebice za vrijeme nedavnog rata, no to se nastavlja događati i danas jer zaista ono što rade naše karitativne i odgojne organizacije jest nešto što se ne može objasniti samo humanim kriterijima. Rekao sam zatim da postoje važniji makroskopski znakovi. Htio bih krenuti od jednoga događaja koji nas zaokuplja posljednjih dana u Apostolskoj nuncijaturi. Nije isključeno da će prije Uskrsa, ili neposredno nakon Uskrsa s vlastima BiH biti potpisan ugovor kojim će biti uspostavljen vojni ordinarijat u BiH. To je jedna vrlo važna stvar. To je međunarodni ugovor između BiH i Svete Stolice radi dobra katoličkih zajednica u BiH i osobito za ono što se odnosi za duhovnu brigu za oružane snage. Taj ugovor dolazi četiri godine nakon što je potpisan Temeljni ugovor. Taj je ugovor omogućio pravni okvir za prisutnost i djelovanje katoličkih zajednice u BiH a onda u djelovanju mješovitog povjerenstva nastojimo realizirati to što je predviđeno tim temeljim ugovorom. Ovaj ugovor o vojnom ordinarijatu je konkretna primjena onoga što je dogovoreno na razini načela u Temeljnom ugovoru. To je događaj koji je važan u ovome dijelu gdje govorimo o nadi jer se radi o dodatnom znaku kako Sveta Stolica slijedi potrebe katolika u BiH. S druge strane ovo je također važno i za BiH jer pokazuje da zemlja uvažava Svetu Stolicu i očituje pozornost koju vlasti imaju prema našim zajednicama ako se samo četiri godine nakon potpisa onoga ugovora obvezuju potpisati novi ugovor. Važnim nam se čini što će Crkva u BiH dobiti još jednoga biskupa i moći ćemo bolje organizirati duhovnu brigu za oružane snage koja već postoji.
Važan je taj ugovor što sa sobom donosi i dimenziju ekumenizma i međureligijskog dijaloga. U svim razgovorima koje smo imali tijekom ovih mjeseci s najvišim predstavnicima države kako u okviru Mješovitog povjerenstva, Ministarstva obrane, Vijeća ministara i Predsjedništva, mi smo stalno isticali značenje ekumenizma i međureligijskog dijaloga i jasno smo insistirali da jednako trebaju biti osigurana i prava drugim konstitutivnim narodima i zajednicama. Više puta smo rekli da nas i druge vjerske zajednice potiču da mi idemo naprijed jer imamo organizaciju i iskustvo. Na taj način će naš ugovor poslužiti i njima za suradnju s oružanim snagama. To su nam ponovili i sami ministri koji su surađivali na izradi ugovora. Ovo bi trebalo ojačati dodatno povjerenje ne samo u odnosu s državnim vlastima nego i u odnosima s drugim vjerskim zajednicama.
Prije tri dana Sveta Stolica utemeljila je međunarodno povjerenstvo za Međugorje. Kako gledate na taj događaj?
Očito i to je veliki znak nade jer nam kaže jednu stvar - veliku pozornost koju Sveti Otac Benedikt XVI. posvećuje Bosni i Hercegovini i posebno katoličkoj zajednici u zemlji i pitanjima koja se raspravljaju unutar ove zajednice. Iz osobnoga iskustva, svakoga puta kada sam susreo Svetoga Oca imao je veliko zanimanje za pitanje Međugorja, pitanje u koje je upućen od samoga početka kada je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere. Radi se o pitanju za koje on osjeća odgovornost kao vrhovni poglavar Crkve da izrekne jasnu poruku. Sveti Otac osobno dobro poznaje i to mi je više puta rekao – dobro poznaje cijeli fenomen. Zna za velika dobra koje se čine na ovome području od strane svećenika, redovnika, franjevaca, laika. A druge strane pita se kako dolaze tako suprotstavljene informacije o tome fenomenu. Zato je želio ustanoviti ovo povjerenstvo koje je na posebno visokoj razini da bi stekao cjelovitu sliku o tome od strane osoba koje su vrhunski kvalificirane. Tako je s raznih strana svijeta pozvao kardinale, biskupe, stručnjake i vještake da budu dio ovog povjerenstva. Najavljeno je da će predsjednik ovoga povjerenstva biti kardinal Ruini, kardinal od velikoga prestiža i velikih kvaliteta za kojega svi znaju da je vrlo blizak sa Svetim Ocem i to iz vremena ne samo dok je papa. Vrlo je blizak Svetome Ocu oduvijek. Kardinal Ruini također dobro poznaje BiH, posebice iz vremena rata kada je bio predsjednik Biskupske konferencije Italije. Tada je odredio da talijanska Crkva i Biskupska konferencija bude prisutna velikim ‘interventima’ solidarnosti u korist svih naroda u BiH. Jedna zanimljiva i posebna stvar koja govori o velikoj solidarnosti Svetoga Oca za ovu zemlju i ove zajednice je i u tome da je mogao najaviti povjerenstvo i da stvar s time završi. No, zbog poštovanja koje ima prema zajednicama u BiH želio je da najava ovoga povjerenstva bude istodobno, u zajedništvu u Vatikanu i u Mostaru. U Mostaru jer je očito da se Međugorje nalazi teritorijalno na području biskupije Mostar. Znam dobro da su mediji o ovome povjerenstvu govorili poodavno. Stvoreno je veliko očekivanje. Danas možemo kazati da smo zadovoljni i zahvalni Svetome Ocu za ovu pozornost koju je htio pokazati prema Mostaru i prema našim katoličkim zajednicama. Tako sam u ime Svetoga Oca najavio biskupima ovu važnu odluku Svetoga Oca istodobno kada je i u Rimu objavljena vijest. Jasno nam je da će rad ovoga Povjerenstva biti vrlo zahtjevan i htio bih pozvati sve naše zajednice da djelovanje ovoga Povjerenstva povjere zaštiti svetoga Josipa čiji ćemo blagdan proslaviti i Mariji Majki Crkve koji su zaštitnici Mostara.
Nedavno ste s hrvatskim dužnosnicima razgovarali oko Zakona o prebivalištu kojega je donijela Hrvatska Vlada. Mediji su izvješćivali da je Sveta Stolica intervenirala u obranu hrvatskog naroda u BiH?
Istina je, i to je važno pitanje. Nadamo se da će i ovo dati nadu našim zajednicama i nastavljamo raspravu koju smo započeli. Prošle subote u posjeti Vatikanu bila je predsjednica Vlade RH Jadranka Kosor koja se susrela sa Svetim Ocem, zatim kardinalom Bertoneom i nadbiskupom Mambertijem. Nakon susreta objavljeno je jedno kratko priopćenje. No i u to malo kratkih redaka je rečeno da se razgovaralo o Hrvatima i katoličkim zajednicama u Bosni i Hercegovini. Preciznije taj je argument kulminirao u interventima Svetoga Oca i uglednika Vatikana. Već duže vremena upozoravamo na to da hrvatska vlast ne zaboravi Hrvate u BiH i poneko će se pitati otkuda ta intervencija ili otkuda ti interventi Svete Stolice. Naime Sveta Stolica gleda na BiH s velikom pozornošću i također s velikom zabrinutošću u onome što se odnosi na hrvatski narod u BiH. S velikom pozornošću Sveta Stolica gleda na ovo područja jer je BiH susretište religija i civilizacija a zabrinuta je za hrvatski narod radi raznih razloga. Iznad svega mi smo u stanju dokumentirati da se radi o narodu koji se svake godine smanjuje. Istina je da ne postoji službeni popis pučanstva ali mi posredstvom naših župa vršimo popis krštenja i broja umrlih, ne samo u BiH nego širom svijeta. Te statistike koje pravimo u ovoj zemlji dobivaju i veću važnost. Nije to organizirano na način kako se obavljaju znanstvena istraživanja, ali se radi o sigurnim podacima. U svim župama su upisana sva djeca koja su krštena i svi koji su umrli kao što je upisana i svaka podjela sakramenata. Tako svake godine možemo primijetiti da se hrvatski narod smanjuje. Smanjuje se broj krštenih a povećava se broj umrlih. To nam se potvrđuje i kada posjećujemo naše zajednice i utvrđujemo da ovaj narod postaje sve stariji. To onda otvara i pozornost na iseljavanje Hrvata izvan zemlje koje se nastavlja i nažalost odnosi se na mlade. S druge strane znamo da se izbjeglice nisu vratile u broju u kojemu smo se nadali. Iz naše perspektive ako se stvari nastave na ovaj način odvijati očito je da postoje razlozi za zabrinutost za budućnost hrvatskoga naroda i njegovu ulogu konstitutivnog naroda. Posljednjih mjeseci se također dodala i posebna zabrinutost u pogledu zakona RH o stalnom prebivalištu u BiH. Postoji bojazan zbog ovoga zakona da bi mnogi mogli izabrati stalno prebivalište u Hrvatskoj i tako izazvati novi egzodus stanovništva iz BiH. Naša briga, briga Svete Stolice i zabrinutost za hrvatski narod je očita. Ovdje je hrvatski narod uglavnom katolički narod i za nas se ne radi o pitanju brojeva nego bismo željeli dati bitan doprinos za budućnost ove zemlje i naravno taj doprinos moći ćemo dati ako u ovoj zemlji bude veći dio katoličkog stanovništva. Zbog tih razloga Sveti Otac me zamolio da odem u Zagreb u veljači prigodom inauguracije predsjednika Hrvatske Ive Josipovića. Kao posebni predstavnik Svete Stolice imao sam zadaću predstaviti najvišim predstavnicima vlasti u Hrvatskoj ove naše zabrinutosti za budućnost Hrvata u BiH. Imao sam prigodu za dugi susret s predsjednikom Josipovićem kao službeno prva osoba s kojom se susreo u svome mandatu predsjednika. Mogao sam naširoko predstaviti naše točke gledišta i o tome sam izvijestio Svetoga Oca. Kasnije nakon 19. veljače, upravo u Mostaru 26. veljače u prigodi ceremonije koju je organizirao Večernji List imao sam prigodu razgovarati s gospođom predsjednicom Vlade. I njoj sam imao prigodu iznijeti zabrinutost Svete Stolice. Dapače, najavio sam joj unaprijed da će predstavnici Svete Stolice govoriti o ovim pitanjima za vrijeme njezina posjeta Vatikanu.
Što su vam o tome rekli hrvatski čelnici predsjednik Ivo Josipović i premijerka Jadranka Kosor?
Zaista rekli su mi mnoge stvari. Mnoge koje su doista lijepe ali i one manje lijepe. No vrlo sam im zahvalan na iskrenosti dok su razgovarali o ovim pitanjima. Na prvom mjestu rekli su mi da Sveta Stolica može biti mirna. RH je vrlo zainteresirana za ostanak hrvatskoga naroda u BiH kao konstitutivnog naroda i u priopćenju nakon susreta s predsjednikom Josipovićem bilo je rečeno da to predstavlja strateški interes Hrvatske. Rekli su mi da će stoga RH nastaviti biti blizu hrvatskom narodu u BiH i to kroz izravne ili neizravne oblike pomoći. Što se tiče zabrinutosti oko Zakona o stalnom prebivalištu radi se o takvome zakonu kojega treba staviti u kontekst ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Kao i ovdje u BiH, tako i u RH postoje zakoni koje treba prilagoditi europskim standardima. Istodobno rekli su mi da ni u kojem slučaju nisu u pitanju socijalna prava Hrvata u BiH i nikako nije u pitanju pravo glasa. Jedino je sada teško naći mehanizme da i kada ovaj zakon bude odobren, da se mogne izići u susret Hrvatima iz Bosne i Hercegovine. Rekli su mi, to će biti učinjeno. Posebice predsjednik Josipović kaže da treba izbjeći jedan nesporazum, tj. treba biti jasno da je BiH za Hrvatsku stalna međunarodna kategorija o čemu ne žele uopće raspravljati. Jednostavnije rečeno i čini mi se važnim reći da je gospodin Josipović istaknuo : mi nemamo namjeru uzeti jedan dio BiH i otići. U tome kontekstu se može bolje razumjeti i video poruka predsjednika Josipovića koju je uputio na manifestaciji Večernjakovog pečata 26. veljače ali i premijerke Kosor koji su rekli da su Hrvati u BiH za njih sunarodnjaci, isti narod u BiH i RH. U tome smislu predsjednik Josipović je rekao da treba izbjeći nesporazume. Tako je predsjednik Josipović rekao da bi mu bilo drago vidjeti više zauzimanja samih Hrvata u institucijama vlasti ove zemlje. Tako bi hrvatski narod za nas u BiH preuzeo veću važnost. Rekao je također da je jasna gospodarska suradnja koju žele uputiti i to žele uputiti onima koji žele ostati u BiH, a ne prema onima koji žele napustiti državu. U tome kontekstu sam rekao da bi bila potrebna artikuliranija strategija prema Hrvatima u BiH. Insistirao sam na tome da postoji jedinstvena strategija. Znamo da postoje različita ministarstva i agencije koje pomažu Hrvate u BiH.
Tražili smo da postoji koordinacija u raspodjeljivanju ove pomoći. Tražili smo i da postoje prioritetna područja u koja uputiti ovu pomoć. Također smo inzistirali da se privilegira stvaranje radnih mjesta za mlade kroz ekonomska udruženja jer će se samo tako moći zaustaviti ovaj proces iseljavanja.
what gives? she does her writing credibility a great disservice by making proclaimations about the translation, yet leaves the whole thing in a back-tracked and tangled mess.